MISTICNO ISKUSTVO(istinita prica)
MOJA ISTINITA PRICADobih inspiraciju da malo opsirnije opisem taj udes...i malo povezem sa polozjem planeta u mom natalu.
Pricu o tom danu kada sam dozivela saobracajni udes,13.juli 1989.g. pocecu citatom Luiz Perl.
"Postoji logican razlog za sve sto se desava na ovom svetu i van njega- i sve se savrseno slaze.Jednoga dana shvaticete velicanstvenu svrhu Bozjeg plana".
Tada nisam znala da red, i plan za sve nas postoji. Bila sam potpuno neobavestena za postojanje i funkcionisanje energija, nisam ni sanjala da smo deo kosmickog orkestra, u kome je svaki covek sustinski vazan za harmoniju.
Desilo se sve, samo 3 dana nakon mog 24-tog rodjendana.
Posli smo mojim kolima na sluzbeni put u Kragujevac.U to vreme sam radila u Ateksu kao aranzer izloga.Posto (sada) znam da nista nije slujacno, ...desilo se da je trebalo da putujemo kolima mog sefa Miroslava, medjutim ona su zadrzana duze na farbanju kod majstora. Imala sam jaku intuiciju da na put ne trebam ni da krecem.Posto sam po prirodi jaaako odgovorna (
u 1 polju),ipak sam se oglusila o moj predosecaj i posli smo.Vise puta sam ponudila sefu da on vozi, ali me je on uverio da odlicno vozim i nije hteo.
Sa nama je posao i novi kolega Sale, koji je opusteno dremao pozadi.
Stigli smo kod raskrsnice za Batocinu.
,
i
u opoziciji sa mojim
i kvadratu sa
u solaru, potpuno su odigrali svoju ulogu. Lada koju je Mercedes (
) iznenada (
) otpozadi udario sa 100 /h bukvalno je letela ka nasem autu kao topovsko djule (
)...a sve se odigralo tako neptunovski nestvarno, zamagljeno, ...a opet tako
jezivo i sudbinski.
Nas jezik ogranicen je nasom dimenzijom.Moram da naglasim da se cinjenice iz sledecih redova ,i pojmovi ne mogu definisati nasim recima.Sve se odigralo izvan nasih pet bazicnih cula.
Postoji moja potreba da pomirim intuiciju i logiku, iskustvo i znanje, kao i religiju i nauku. Sto bi rekli "sest u jedno".
U jednom trenu postajem svesna da se ne dize moje telo u vis, vec moja dusa. Nesto me je vuklo navise, sa ciljem sam gravitirala ka necemu.Ipak sam se osvrnula i sa visine od 5-6 metara pogledala u prizor pod sobom.
Na putu u neredu stakla, lima i krsa ugledala sam svoje telo koje su izvukli iz vozila na travu pored puta. Znala sam da sam mrtva i nije mi bilo zao.Moj odnos prema mrtvom telu bio je kao prema staroj iznosenoj garderobi.Okrenula sam se, i sad vec nesvesna svog fizickog okruzenja nastavila sam da se dizem, krecuci se navise.I premda nisam posedovala nikakvo svesno znanje o zivotu posle smrti to nije imalo nikakvog znacaja. Nije potrebno spiritualisticko znanje da bi ste prepoznali trenutak kad sustina vaseg bica napusta vase telo i pocinje da se dize.
Moja POSLEDNJA SPOZNAJA bila je da, iako ostavljam sve sto mi je poznato i blisko, VISE MI NIJE STALO!
Prepustila sam se.Prvo sto sam primetila bio je osecaj spokoja i mira.I naravno odsustvo svih ovozemaljskih obaveza.Nema vise svakodnevnih briga zbog kojih bih se sekirala.Nema rokova koje treba ispostovati,nema ocekivanja koja valja ispuniti, nema vise ogranicenja koja valja postovati.
Nema ni straha od nepoznatog.Sve to odjednom je nestalo ...i nastupilo je veliko olaksanje.Postala sam svesna lakoce i osecanja plutanja.
Uspinjala sam se vertikalnim tunelom,mracnim...neko bi to mozda opisao i kao veliku metalnu suplju cev.Precnik je bio oko 3m ali ta zamisljena barijera ustvari nije ni postojala.
Oblacak u sivoj boji od "mog nekadasnjeg tela",ili ako vise volite moja dusa, zaustavila se na jedan metar od kraja te cevi.Svetlost je bila carobna.Toliko sjajna da sam pomislila kako je zadivljujuce lepa.Sjaj je delovao utesno, sa puno ljubavi, bila je to sama sustina Vrhovnog bica.Znala sam da sam kod kuce,da tu pripadam,da odatle poticem.
Pojavilo se bice prekriveno svetlosnim sjajem, ne pitajte me kako ,ali znam da je to bio muskarac. Komunicirao je sa mnom bez reci.Bile su to neverbalne misli, ali sa kojima sam mogla da ispunim tomove knjiga. I bila sam u stanju da osetim radost koju u zemaljskom zivotu nikada spoznala nisam.
Na rubu te svetlosti pojavili su se svi koje sam poznavala za zivota,jedan po jedan prilazili su, nagnuti ka dole, ka meni, kao da gledaju u bunar, i mislima su komunicirali sa mnom. Obradovani docekali su me recima:"Evo nase Goce".
Bila je tu moja tetka Spomenka, koja je poginula u saobracajnoj nesreci u 8 mesecu tudnoce. Docekala me je i moja skolska drugarica Zorica , koja je poginula u drugom razredu srednje skole.Takodje i baka Jula koja je umrla u 80 godini,sa mnogo bora na licu,ali sada je bila bez i jedne bore nasmejana i radosna sto me vidi. Bio je tu i moj deda po majci.
Posle kratkog vremena (meni je bar tako izgledalo) bice od svetlosti (Bog, ili...?)mi je stavio na znanje da cu biti vracena nazad. Ali ja nisam zelela da se vratim.Cudno je , verovatno svima, ali meni se tada nije islo odatle. Bila sam tako predivno spokojna medju novom spoznajom i starim prijateljima,...bila sam u domu iz kog poticem.
Zelela sam da zauvek ostanem tu.
Procitao mi je misli, ali i ja sam njegove. Bice od svetlosti mi je ponovilo da me na zemlji ceka jos mnogo lepih dogadjaja...Posto se ja ni milimetar nisam pomakla ka dole, ponovio mi je istu recenicu i dodao kako moje vreme jos nije doslo.
Pokretom ruke, kao da otkriva vidik, dao mi je da vidim sliku buducnosti, tako vernu i tako stvarnu -a to samo On , veliki, mocan i satkan od svetlosti i ljubavi moze-tako svemocan i dobar,tako pun razumevanja i ljubavi.
Na zelenom proplanku videla sam kako sedimo na travi okrenuti ledjima moja cerka, ja i moj buduci drugi muz. Naime cudno, ali znala sam i da je ta devojka od dvadesetak godina moja cerka iz prvog braka.
Tada nisam bila udata, nisam znala ni ko ce biti moj prvi muz, a kamoli drugi! Ali kao tinejdjerka od 12-13 godina imala sam intuiciju da cu imati cerku, i cak joj ,vec tada, smislila ime. Kada se rodila tako sam je i nazvala.
Uz obecanje buduce srece, ispunjenja i mirnog zivota...polako sam krenula ka dole,ka zemlji , ka svom telu.
Sumnje nije bilo.
Iako je sva komunikacija bila neverbalna, taj prenos misli nije ostavljao nikakvu sumnju u vezi sa onim sto se saopstavalo.Shvatila sam da govorni jezik , kakvog mi znamo, nije toliko pomoc u komunikaciji -koliko je komunikacija prepreka.To je jedna od stvari koju moramo da preskocimo, koja nam je data kao deo naseg spoznajnog iskustva ovde na Zemlji.
Takodje je deo onoga sto nas drzi u ogranicenom rasponu poimanja, u kojem moramo da funkcionisemo da bi smo savaladali i ostale lekcije. Dusa je jezgro osobe jedino sto je vazno i sto prezivljava
Ne secam se trenutka kada je dusa ponovo naselila moje telo.U klinickoj smrti sam bila 36 sati.Znam samo da je i dandanas taj dozivljaj, to moje putovanje ka svetlosti ostalo zivlje i "opipljivije" nego bilo koji dogadjaj ili osecaj na Zemlji.
Epilog-svi smo preziveli. Moj sef je slomio nogu u kolenu, i ruku.Puno ogrebotina- plicih i dubljih koje su vremenom zarasle....Nevolja koja nas je sve zblizila.
Pouke koje sam izvukla iz dogadjaja:-Uzaludnost tugovanja za mrtvima.Jer kad umremo nalazimo se tamo gde zelimo da budemo.Ljudi tuguju zbog svog gubitka, gubitka koje je umrla osoba zauzima u nasem zivotu.
-Bez obzira koliko nam se strasne stvari, ili nepravedne stvari desavale ovde na zamlji-to su pouke za nas, lekcije koje moramo da naucimo, to su pouke namenjene nasoj evoluciji.
-Verujte da postoji savrseno logicno objasnjenje za sve.Verujte da je sve, ali bas sve onako kako bi i trebalo da bude.