ponovicu ovaj rext
zbog novih clanova, i zbog nas ...da se potsetimo
Mistično iskustvo
Dobih inspiraciju da malo opširnije opišem taj udes (iz prethodnog mog posta)...i malo povežem sa položajem planeta u mom natalu.
Priču o tom danu kada sam doživela saobraćajni udes, 14. juli 1989. g. počeću citatom Luiz Perl:
"Postoji logičan razlog za sve što se dešava na ovom svetu i van njega- i sve se savršeno slaže. Jednoga dana shvatićete veličanstvenu svrhu Božjeg plana".
Tada nisam znala da red, i plan za sve nas postoji. Bila sam potpuno neobaveštena za postojanje i funkcionisanje energija, nisam ni sanjala da smo deo kosmičkog orkestra, u kome je svaki čovek suštinski važan za harmoniju.
Desilo se sve, samo 3 dana nakon mog 24-tog rođendana.
Pošli smo mojim kolima na službeni put u Kragujevac. U to vreme sam radila kao aranžer izloga. Pošto (sada) znam da ništa nije slučajno, desilo se da je trebalo da putujemo kolima mog šefa Miroslava, međutim ona su zadržana duže na farbanju kod majstora. Imala sam jaku intuiciju da na put ne trebam ni da krećem. Pošto sam po prirodi jako odgovorna (
u 1 polju), ipak sam se oglušila o moj predosećaj i pošli smo. Više puta sam ponudila šefu da on vozi, ali me je on uverio da odlično vozim i nije hteo. Sa nama je pošao i novi kolega Sale, koji je opušteno dremao pozadi.
Stigli smo kod raskrsnice za Batočinu. Retro
,
i
u opoziciji sa mojim Suncem i kvadratu sa Marsom u solaru, potpuno su odigrali svoju ulogu. Lada koju je Mercedes (
) iznenada (
) otpozadi udario sa 100 /h bukvalno je letela ka našem autu kao topovsko đule (
),...a sve se odigralo tako neptunovski nestvarno, zamagljeno, a opet tako jezivo i sudbinski.
Naš jezik ograničen je našom dimenzijom. Moram da naglasim da se činjenice iz sledećih redova, i pojmovi ne mogu definisati našim rečima. Sve se odigralo izvan naših pet bazičnih čula.
Postoji moja potreba da pomirim intuiciju i logiku, iskustvo i znanje, kao i religiju i nauku. Što bi rekli "šest u jedno".
U jednom trenu postajem svesna da se ne diže moje telo u vis, već moja duša. Nešto me je vuklo naviše, sa ciljem sam gravitirala ka nečemu. Ipak sam se osvrnula i sa visine od 5-6 metara pogledala u prizor pod sobom. Na putu u neredu stakla, lima i krša ugledala sam svoje telo koje su izvukli iz vozila na travu pored puta. Znala sam da sam mrtva i nije mi bilo žao. Moj odnos prema mrtvom telu bio je kao prema staroj iznošenoj garderobi. Okrenula sam se, i sad već nesvesna svog fizičkog okruženja nastavila sam da se dižem, krećući se naviše. I premda nisam posedovala nikakvo svesno znanje o životu posle smrti to nije imalo nikakvog značaja. Nije potrebno spiritualističko znanje da bi ste prepoznali trenutak kad suština vašeg bića napušta vaše telo i počinje da se diže. Moja POSLEDNJA SPOZNAJA bila je da, iako ostavljam sve što mi je poznato i blisko, VIŠE MI NIJE STALO!
Prepustila sam se. Prvo što sam primetila bio je osećaj spokoja i mira. I naravno odsustvo svih ovozemaljskih obaveza. Nema više svakodnevnih briga zbog kojih bih se sekirala. Nema rokova koje treba ispoštovati, nema očekivanja koja valja ispuniti, nema više ograničenja koja valja poštovati.
Nema ni straha od nepoznatog. Sve to odjednom je nestalo, i nastupilo je veliko olakšanje. Postala sam svesna lakoće i osećanja plutanja.
Uspinjala sam se vertikalnim tunelom, mračnim, neko bi to možda opisao i kao veliku metalnu šuplju cev. Prečnik je bio oko 3m, ali ta zamišljena barijera ustvari nije ni postojala.
Oblačak u sivoj boji od "mog nekadašnjeg tela", ili ako više volite moja duša, zaustavila se na jedan metar od kraja te cevi. Svetlost je bila čarobna. Toliko sjajna da sam pomislila kako je zadivljujće lepa. Sjaj je delovao utešno, sa puno ljubavi, bila je to sama suština Vrhovnog bića. Znala sam da sam kod kuće, da tu pripadam, da odatle potičem.
Pojavilo se biće prekriveno svetlosnim sjajem, ne pitajte me kako , ali znam da je to bio muškarac. Komunicirao je sa mnom bez reči. Bile su to neverbalne misli, ali sa njima sam mogla da ispunim tomove knjiga. I bila sam u stanju da osetim radost koju u zemaljskom životu nikada spoznala nisam.
Na rubu te svetlosti pojavili su se svi koje sam poznavala za života, jedan po jedan prilazili su, nagnuti ka dole, ka meni, kao da gledaju u bunar, i mislima su komunicirali sa mnom. Obradovani dočekali su me rečima: "Evo naše Goce".
Bila je tu moja tetka Spomenka, koja je poginula u saobraćajnoj nesreći u 8 mesecu tudnoće. Dočekala me je i moja školska drugarica Zorica, koja je poginula u drugom razredu srednje škole.Takođe, i baka Jula koja je umrla u 80 godini, sa mnogo bora na licu, ali sada je bila bez i jedne bore nasmejana i radosna što me vidi. Bio je tu i moj deda Laza po majci.
Posle kratkog vremena (meni je bar tako izgledalo) biće od svetlosti (anđeo, Bog, ili...?) on mi je stavio na znanje da ću biti vraćena nazad. Ali ja nisam želela da se vratim. Čudno je, verovatno svima, ali meni se tada nije išlo odatle. Bila sam tako predivno spokojna među novom spoznajom i starim prijateljima,...bila sam u domu iz kog poticem.
Želela sam da zauvek ostanem tu.
Pročitao mi je misli, ali i ja sam njegove. Biće od svetlosti mi je ponovilo da me na zemlji čeka jos mnogo lepih događaja. Pošto se ja ni milimetar nisam pomakla ka dole, ponovio mi je istu rečenicu i dodao kako moje vreme još nije došlo.
Pokretom ruke, kao da otkriva vidik, dao mi je da vidim sliku budućnosti, tako vernu i tako stvarnu, a to samo On , veliki, moćan i satkan od svetlosti i ljubavi moze, tako svemoćan i dobar, tako pun razumevanja i ljubavi.
Na zelenom proplanku videla sam kako sedimo na travi okrenuti leđima moja ćerka, ja i moj budući drugi muž. Naime čudno, ali znala sam i da je ta devojka od dvadesetak godina moja ćerka iz prvog braka.
Tada nisam bila udata, nisam znala ni ko će biti moj prvi muž, a kamoli drugi! Ali kao tinejdzerka od 12-13. godina imala sam intuiciju da ću imati ćerku, i čak joj već tada, smislila ime. Kada se rodila tako sam je i nazvala.
Uz obećanje buduće sreće, ispunjenja i mirnog života...polako sam krenula ka dole, ka zemlji, ka svom telu.
Sumnje nije bilo.
Iako je sva komunikacija bila neverbalna, taj prenos misli nije ostavljao nikakvu sumnju u vezi sa onim što se saopštavalo. Shvatila sam da govorni jezik, kakvog mi znamo, nije toliko pomoć u komunikaciji, koliko je komunikacija prepreka. To je jedna od stvari koju moramo da preskočimo, koja nam je data kao deo našeg spoznajnog iskustva ovde na Zemlji.
Takođe je deo onoga što nas drži u ograničenom rasponu poimanja, u kojem moramo da funkcionišemo da bi smo savaladali i ostale lekcije. Duša je jezgro osobe jedino što je važno i što preživljava.
Ne sećam se trenutka kada je duša ponovo naselila moje telo. U kliničkoj smrti sam bila 36 sati. Znam samo da je i dandanas taj doživljaj, to moje putovanje ka svetlosti ostalo življe i "opipljivije" nego bilo koji događaj ili osećaj na Zemlji.
Epilog- svi smo preziveli. Moj šef je slomio nogu u kolenu, i ruku. Puno ogrebotina- plićih i dubljih koje su vremenom zarasle. Nevolja koja nas je sve zbližila.
Pouke koje sam izvukla iz događaja:
-Uzaludnost tugovanja za mrtvima. Jer kad umremo nalazimo se tamo gde želimo da budemo. Ljudi tuguju zbog svog gubitka, gubitka koje je umrla osoba zauzima u našem životu.
-Bez obzira koliko nam se strašne stvari, ili nepravedne stvari dešavale ovde na zamlji, to su pouke za nas, lekcije koje moramo da naučimo, to su pouke namenjene našoj evoluciji.
-Verujte da postoji savršeno logično objašnjenje za sve. Verujte da je sve, ali baš sve onako kako bi i trebalo da bude.